Priča o Eileen Grey

Na spomen modernizma u arhitekturi, jedna od prvih slika koje nam se stvore pred očima je vila Savoye, francusko-švicarskog arhitekta Le Corbusiera. S druge strane na spomen imena ‘E-1027’ većina ljudi lako može pomisliti da se radi o brojčanoj oznaci emulgatora nekog slatkog, kancerogenog napitka na trajnom popustu. No, srećom radi se o imenu jedne od manifestnih kuća modernizma, koju je projektirala irska slikarica, dizajnerica i arhitektica, odnosno žena polimat - Eileen Gray.

Eileen je rođena 1878. godine u aristokratskoj, irskoj obitelji, od oca pejzažnog slikara koji ju potiče na slikarsko obrazovanje u Londonu. Zajedno sa svojom majkom posjećuje Pariz 1900. godine, u kojem, kroz nekoliko sljedećih godina, odlučuje živjeti i raditi kao umjetnica. Za vrijeme obrazovanja u Londonu, susreće se s tradicionalnim tehnikama japanskog laka (urushi) te daljnji zanat uči u Parizu od japanskog majstora Seiza Sugaware. Eileen je bila toliko odlučna u tome da nauči tradicionalnu japansku tehniku, da je čak razvila takozvanu ‘bolest laka’. Bolest je uključivala, među ostalim, i bolan osip na rukama, no to ju nije spriječilo u daljnjem radu (op.a. sok iz drveta iz kojeg se dobiva lak je otrovan dok se ne osuši, stoga zahtijeva vješto rukovanje). Zajedno sa Sugawarom, otvara urushi radionicu u kojoj izrađuje skupocjene komade namještaja za bogate pariške klijente, no njihov rad prekida izbijanje Prvog svjetskog rata, u kojem Eileen ostavlja svoju umjetničku karijeru te postaje vozačica kola hitne pomoći.

Po završetku rata, Eileen nastavlja s radom i dobiva jedan od najvećih, naručenih poslova - interijer butika i stana pariške dizajnerice Madame Mathieu-Lévy u Rue de Lota u Parizu. Za ove interijere Eileen dizajnira neke od najvažnijih komada kao teksturirane zidne panele / prostorne pregrade, tepihe, Serpent naslonjač i Pirogue dnevni krevet. Interijeri su stekli veliku popularnost u svijetu dizajna te bili objavljeni u magazinima poput Harper’s Bazaara. Ovo iskustvo omogućuje joj da otvori prodavaonicu vlastitog namještaja, tepiha, rasvjetnih tijela i instalacija pod imenom Jean Désert. Ime je njezin pseudonim, fiktivni muški lik, jer je u to vrijeme bilo nezamislivo da žena ostvari uspjeh u profesiji koja prema ženama nije bila otvorena.

Neki od komada namještaja koji su se u malim serijama prodavali u Jean Désertu, su i danas u proizvodnji. Jedan od njih je Lota sofa, koja za današnje pojmove ne izgleda ni po čemu posebno, no uzevši u obzir da se radi o 1924. godini je bila prilično avant-gardan iskorak. Inspirirana figurom lika Michelina, 1929. godine Eileen dizajnira fotelju od kože i kromiranih šipki - i danas poznatu pod imenom Bibendum chair. Važno je napomenuti da Eileen započinje samostalno eksperimentirati i raditi s kromiranim čeličnim cijevima, u isto vrijeme kada i Marcel Breuer i Bauhaus škola u Njemačkoj, s kojom Eileen nije bila ni u kakvoj vezi. Ista godina u njenom životu je važna, jer se tada dovršava E-1027, njezina prva kuća koju je isprojektirala kao samouka arhitektica, a koja se danas smatra jednom od najznačajnihih kuća internacionalnog stila.

Kuću izgrađenu na klifu u Roquebrune-Cap-Martin na jugu Francuske, Eileen je započela projektirati 1924. godine kao poklon svome tadašnjem ljubavnom partneru, rumunjsko- francuskom arhitektu i kritičaru Jeanu Badoviciju. Iako je Jean sudjelovao u razgovorima pri projektiranju kuće, njegov utjecaj na dizajn bio je prvenstveno kroz ulogu klijenta i sekundarnog arhitekta savjetnika.

Po završetku kuće, Eileen ju je imenovala E-1027, u značenju E kao Eileen,10 kao J (Jean), 2 kao B (Badovici) te 7 - kao G (Gray). Eileen je kuću opremila svojim prijašnjim namještajem, no većina pokućstva dizajnirana je upravo za ovaj prostor i njezine osobne potrebe te nije bilo predviđeno za daljnju proizvodnju. Multifunkcionalnost je bila odlika većine njezinih komada namještaja. Jedan od najpoznatijih je stolić istog imena E-1027, koji je dizajnirala za svoju sestru koja je voljela jesti doručak u krevetu dok je provodila vrijeme u vili. Donji obruč stolića je otvoren kako bi mogao obujmiti nogu kreveta ili kauča kada je podvučen, dok gornja ploha omogućuje prilagodbu na željenu visinu i uživanje u doručku bez zamaranja s mrvicama na plahti.

Povijest kuće obilježavaju zanimljivi događaji usko vezani uz arhitekta Le Corbusiera. Odlike kuće E-1027 imaju upravo onih pet obilježja koje je Le Corbusier definirao 1927. godine "Five Points of the New Architecture”, a obuhvaćaju kubus podignut na stupove, ravan krov s terasom, horizontalne prozore te otvorenu fasadu i prohodan prostor prizemlja. Le Corbusier, ili od milja zvan Corbu, kao prijatelj Jeana Badovicija, pozvan je u vilu E-1027 nakon čega je izrazio zavist i zbunjenost time što je žena, bez arhitektonskog obrazovanja i prijašnjeg iskustva, toliko uspješno realizirala ideje koje su bile u potpunosti u skladu s onime što je i on nastojao postići u svojem radu te što se i danas ogleda u vili Savoye i drugim radovima.

Eileen i Jean 1932. godine prekidaju svoju vezu, te mu Eileen ostavlja čitavu kuću u koju je još povremeno dolazila. Za sebe je izgradila novu kuću ‘Tempe à Pailla’ (lokalna poslovica koja znači ‘vrijeme za zijevanje’) nešto sjevernije od Roquebrune-Cap-Martina. U vrijeme njezinog odlaska, u vilu sve češće dolaze Le Corbusier i njegova supruga te je Le Corbusier u svojim vikend-boravcima započeo seriju murala na čistim zidovima. Murali su sadržavali apstrahirane seksualne prizore, koje je Corbu, najčešće i slikao gol, a za koje je Eileen smatrala da su oskvrnuće njezinog rada. Paradoksalno tome, Le Corbusierovi murali, zbog njegove popularnosti, su upravo ono što je kuću sačuvalo od rušenja i zbog čega se još dugo godina pripisivala njemu. Nakon smrti Jeana Badovicija 1956., kuća je stavljena na prodaju te ju je Le Corbusier anonimno pokušao kupiti, što mu nije uspjelo. Živio je u drvenoj kućici koju si je sagradio odmah pored vile E-1027.

I dok je E-1027 bila toliko ugodna za život, da je i sam Le Corbusier tamo želio provesti ostatak života, nažalost za vilu Savoye se to ne može reći. U knjizi The Architecture of Happiness, Alain de Botton piše kako je ravan krov vile obećavao gospođi Savoye nesmetanu tjelovježbu, nižu temperaturu ljeti, lakše održavanje i jeftiniju izvedbu. No, samo tjedan dana nakon useljenja krov je počeo prokišnjavat. Roger, sin gospodina i gospođe Savoye, dobio je plućnu infekciju koja se potom razvila u upalu pluća te rezultirala godinom dana liječenja respiratornih problema u lječilištu Chiamonix. U rujnu 1936., pet godina nakon dovršenja, gospođa Savoye piše u pismu Le Corbusieru:

“Kiši u hodniku, kiši na rampi, a zid garaže je u potpunosti natopljen. Još gore, kiši i u kupaonici, koja je poplavljena za lošeg vremena, kao da voda u nju ulazi s neba.” Le Corbusier je obećao da će se problemi sanirati te je ujedno iskoristio priliku da podsjeti svoje klijente koliko je entuzijastično njihova kuća popraćena među kritičarima diljem svijeta, pa odgovara: “Trebali biste postaviti knjigu na stol u hodniku prizemlja i zamoliti sve svoje posjetitelje da upišu svoje ime i adresu u nju. Vidjet ćete koliko lijepih autograma ćete prikupiti.”

No, ta se ideja nije svidjela reumatičnoj obitelji Savoye, pa gospođa u daljnoj prepisci nastavlja:

“Nakon mojih nebrojenih zahtjeva, morate napokon prihvatiti da je kuća koju ste izgradili 1929. godine neuseljiva. U pitanju je vaša odgovornost i nemam namjeru platiti račun. Molim vas učinite kuću useljivom smjesta. Iskreno se nadam da neću morati poduzimati nikakve pravne mjere.”

Izbijanje Drugog svjetskog rata i posljedični odlazak obitelji Savoye u Pariz, spriječio je Le Corbusiera da na sudu izlaže obrazloženje za svoju vodopropusnu, no ipak neobično lijepu - ‘mašinu za život’ kako ju je i sam nazivao. Le Corbusier je u svoju obranu tvrdio da je kuća ispravno projektirana, no da ju izvođač nije izveo na odgovarajući način. Sudeći po primjerima iz vlastitih života, i to je sasvim realna opcija. U svakom slučaju, Eileen Gray nije imala takvih problema. Njezin je najveći problem što je, nesklona samopromociji, uskoro pala u potpuni zaborav bez da je itko povezivao njezino ime s progresivnim i modernim idejama. Ostatak života provela je živeći skromno i povučeno u svome stanu u Parizu. Krajem 60-ih povremeno su se počeli pojavljivati članci o njoj, dok ju napokon 1973. godine, nije ponovno otkrio Zeev Aram, britanski dizajner i osnivač Aram prodavaonice namještaja. Uz njegov nagovor, Eileen je pristala da se njezini komadi namještaja počnu serijski proizvoditi te nisu prestali sve do danas. Njezin bizarni naslonjač Serpent chair (danas Dragon chair) kupio je Yves Saint Laurent 1972. godine za nekoliko tisuća dolara. Ista je fotelja prodana 2009. godine na rasporodaji Saint Laurentove art kolekcije za nevjerojatnih 28.300.000 $. U tom su se trenutku mnogi vjerojatno pitali - tko je uopće Eileen Gray?! Zadnjih nekoliko desetljeća Eileen je sve poznatija te se napokon smatra jednom od začetnica modernizma. Umrla je u Parizu 1976. godine.

I za kraj i sve one koje intrigira Le Corbusierov ožiljak na nozi - 1938. godine plivajući u Saint-Tropezu, nehotice se u depresiji između dva vala našao ispod motorne jahte, čiji ga je propeler zahvatio i srećom mu samo rasjekao bedro. Le Corbusier je umro od srčanog udara plivajući 1965. upravo ispred vile E-1027.

*Ideja ove kolumne nije prikazati Le Corbusiera kao ljubomornog pervertita, niti omalovažiti njegov rad, već samo pokazati da povijest iz raznih razloga često zaboravi one koji jednako zaslužuju biti zapamćeni.

**Vila E-1027 je prije nekoliko godina u potpunosti obnovljena i moguće ju je razgledati uz prethodnu najavu na contact@capmoderne.com.