Povijest toaletnog dizajna

Malo kojem premetu u kući koji koristimo toliko često, poklanjamo toliko malo pažnje koliko WC školjci. Ovu osamljenu nepopularnu zdjelu ne baš emotivno izaberemo iz kataloga sanitarne opreme i ne bavimo se njome više nego što je potrebno. Sav namještaj i oprema u kući doživjeli su brojne preobrazbe, čime se školjke ne mogu pohvaliti u istoj mjeri. WC-i su danas ljepša i čišća mjesta nego ikad prije, no bilo kakve promjere vezane uz njih događaju se sporo. Dosta nevjerojatno s obzirom na to, da je školjka komad opreme koji spaja našu probavnu cijev s cjevovodom mrežom čitavih gradova i država. No, s obzirom na to da je povijest zaista duga, a ljudi koriste WC nekoliko puta dnevno, ova kolumna će nastojati obuhvatiti samo najsvjetlije i najtamnije trenutke toaletne povijesti.

Arheološki nalazi upućuju da su davne civilizacije imale prilično razvijenu svijest o problemima obavljanja nužde, pa se tako već na nalazištu Skara Brae u Škotskoj, selu iz Mlađeg kamenog doba koje izgleda kao da su Fred i Wilma jučer od tamo otišli, nalaze prostorije nalik WC-ima. Stari  bogati Egipćani imali su bogate kupaonice s kamenim toaletima, dok su se oni izvan faraonskog kruga, snalazili s drvenim varijantama. Ispod njih su se nalazili spremnici s pijeskom, a njihovo je pražnjenje bio zadatak robova. I dok su Egipćani poput mačaka piškli na pijesak, civilizacija Harappan iz Doline Inda i Minojska civilizacija s Krete imali su sustave drenaže i spremnike za vodu. Čarolija gradova Doline Inda kao što su Harappan ili Mohejno-Daro skriva se ispod zemlje, u mreži kanala i terakota cijevi koji su činili izuzetno naprednu kanalizacijsku mrežu. Oko 3000 godina prije Nove ere, svaka je kuća imala zahod na ispiranje te tuš s tekućom vodom, koja je bila simbol pročišćenja duše. Njihovi gradovi nisu imali božanske hramove - hram su bili odvodi, cisterne, izvori i kupelji.

Rimljani, naši najdalji toaletni pretci unutar Nove ere, preuzeli su neke od ovih tehnologija. Ispod niza od najčešće dvanaest kamenih ‘toaletnih mjesta’ nalazio se kanal s tekućom vodom koja je odnosila nusprodukte. Ako tome dodamo pregradne zidove i nešto bolji kanalizacijski sustav, ta se mjesta ne razlikuju toliko od današnjih. Drastična razlika leži u njihovom načinu korištenja. Stari Rimljani nisu obavljanje nužde smatrali nečim intimnim ili privatnim. U to su doba WC-i bili komunalna mjesta, a pražnjenje i razgovori bili su neraskidive aktivnosti. Poklanjali su pažnju unutrašnjem izgledu tih prostorija, pa su neke od njih, kako je otkriveno u Pompeiima, imale zidove dekorirane freskama i mozaicima, skulpture u kutevima te sjedišta od mramora. Ono što je iz današnje prespektive najteže zamislivo, je kanal koji se nalazio ispred sjedećih mjesta kojim je tekla čista voda. Kada bi Rimljanin završio sa svojim poslom, umjesto za toaletnim papirom posegnuo bi za tersoriumom ili xylospongiumom. Tersorium ili u prijevodu ‘spužva na štapu’ je svojevrsna toaletna četka koja se prvo namočila u potočić, a potom bi se njome obrisala stražnjica. I ne, nije svaki Rimljanin sa sobom nosio svoj tersorium, oni su bili zajednička toaletna galanterija.

Ovo nepostojanje nelagode pred strancima, protegnulo se do daleko u povijest. U kraljevskoj palači Hampton Court u Londonu, postojala je “velika kuća olakšanja” koja je mogla ugostiti četrnaest dvorjana. Engleski kralj Charles II. u 17. stoljeću je pri svakom odlasku na zahod sa sobom vodio dva prijatelja, a u domu prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona očuvan je WC s tri sjedala jednim do drugog. Rimski liberalni pristup pražnjenju i napredno civilno inženjerstvo prekinuo je Srednji vijek. Najčešći oblik WC-a tada bile su jednostavno rupe u zemlji s drvenim sjedištem preko njega. Postoji nekoliko izuzetnih primjera, uglavnom vezanih uz svećenstvo, koji su gradili kamene i drvene sanitarije iznad rijeka ili u blizini morske obale, pa se ispiranje odvijalo uz pomoć plime i oseke. Srednjovjekovni dvorci često su imali kamena sjedišta s otvorima na vrhu tornja, od kud su nusporodukti nastavljali svoj put slobodnim padom.

Veći problem od zemljanih rupa, bilo je to što je u nedostatku dovoljnog broja sanitarnih prostorija, postalo normalno olakšati se - bilo gdje. Na grandioznim mjestima poput Versaillesa, koji se hvalio s čak tri stotine zahoda, puno se češće za potrebe praženjenja koristio hodnik, stubište ili bilo koje drugo mjesto na kojem ste se sami zatekli, a noćne posude su se jednostavno praznile kroz prozor. Godine 1715. u dvorcu je objavljen proglas kojim se stanovnike i posjetitelje uvjeravalo kako će se hodnici čistiti od izmeta jedanput na tjedan. Versailles nije bio nimalo sjajno mjesto.

Od 16. stoljeća nekoliko je poznatih, a sigurno i puno više nepoznatih entuzijasta pokušalo patentirati zahode s tekućom vodom, no oni često nisu dobro funkcionirali. Primjerice, događalo se da bi sadržaj šiknuo u obrnutom smjeru od onog koji je korisnik naumio. Ove patente u obliku koji i danas poznajemo, usavršio je Englez prikladnog imena Thomas Crapper krajem 19. stoljeća. Osmislio je spremnik za vodu smješten iznad školjke, koji se aktivira potezanjem visećeg lančića, odnosno ono što danas zovemo vodokotlićem. Crapper se proizvodnjom obogatio i proslavio, no suprotno raširenom mišljenju engleska riječ crap, ne dolazi od njegovog prezimena. 

Od tada su promjene na školjkama i drugim pomoćnim dijelovima, izuzetno spore te se gotovo čitavo 20. stoljeće nije događalo ništa revolucionarno. Jedan od razlog su kulturološke barijere koje stoje na putu prihvaćanja novog. Austrijski dizajner Viktor Papanek, u svojoj knjizi ‘Dizajn za stvarni svijet’ iz 1970. godine, navodi da prosječni Amerikanac kupuje novi automobil svake dvije i pol godine, novo odijelo svakih devet mjeseci, a novi hladnjak svakih deset godina. Uzimajući u obzir povećanje i ubrzanje potrošnje dobara u proteklih 40 godina, ove kupnje su danas još frekventnije. No, nasuprot tome, novu WC školjku taj isti potrošač ne kupuje nikad, osim u slučaju oštećenja ili renovacije kupaonice.

Još jedan od problema na koji je ukazao austrijski dizajner, a što do danas nije značajnije regulirano, je potrošnja vode iz vodokotlića. Prosječan mjehur odraslog čovjeka može držati do 300 ml tekućine. To znači da ujutro za prvog posjeta kupaonici, u školjku ispustimo 2 do 3 dl tekućine čiji je jedini grijeh, uz pretpostavku da je osoba zdrava, to što je prošla kroz ljudski organizam. Potom te grijehe isperemo sa 3 do 6 litara čiste pitke vode. Samo za usporedbu, u redovnoj prodaji u supermarketima, boca od 5 litara najpoznatije hrvatske vode stoji 16 kn, a na nekoj od benzinskih postaja duž A1 ceste, količina vode dostatna za ispiranje vašeg urina u maloprodaji košta i znatno više. Početkom 70-ih godina ovom problemu se nastojalno doskočiti sugestijom da ljudi u svoje kotliće stave jednu do dvije opeke kako bi se smanjlila količina vode koja protječe. Ponukan time Papanek je sugerirao dizajn kotlića u kojem bi svaka osoba mogla prilagoditi količinu vode svojim kvantitativnim i kvalitativnim potrebama. I ovaj prijedlog je bio odbačen. Dizajnerov klijent, koji je za život zarađivao proizvodeći wc školjke, prijedlog je proglasio ‘neukusnim’.

Gore navedenim problemom se nipošto ne želi sugerirati da se vaša WC školjka ne bi trebala redovito ispirati niti sugerirati praženjenje kotlića jednom dnevno, već samo izraziti žalost za svom čistom vodom koja se potroši u tu svrhu. S druge strane, kada smo završili s obavljanjem nužde, ruke (nadajmo se) operemo sapunom i vodom, koja je i dalje dovoljno čista da bi se njome mogla ispirati školjka. Razvijaju se sistemi što praktičnijih kuhinja, dizajniraju se elegantne kupaonice,  osmišljavaju rješenja za recikliranje, domovi se opremaju smart-home uređajima, no i dalje nismo dovoljno pametni da bismo razvili sustav koji bi vodokotlić punio vodom utrošenom na pranje ruku ili umivanje te po potrebi nadopunjavao iz uobičajenog dovoda čiste vode. Za ovu svrhu moglo bi se poslužiti i spremnicima kišnice, gdje je to moguće i izvedivo, a ako je bilo izvedivo starim Rimljanima nema razloga da ne bude i nama.

Oni osim što su imali spremnike za kišnicu i otpadne vode koje su se koristile u kanalizacijske svrhe, imali su i božicu odvodnih kanala. Sljedeći puta kada vas zadesi začepljena školjka, za pomoć se možete pokušati obratiti božici Cloacini. Ako ne znate kako započeti, poslužite se poemom Lorda Byrona:

Oh Cloacina, Goddess of this place,

Look on thy suppliants with a smiling face.

Soft, yet cohesive let their offerings flow,

Not rashly swift nor insolently slow.

Koliko je voda u redovito održavanim WC-ima zapravo čista, govori i istraživanje provedeno na Floridi gdje se kakvoća vode u zahodima mjesnih restorana brze hrane, uspoređivala s kakvoćom leda u osvježavajućim pićima. U knjizi “Kod kuće”, autor Billa Bryson navodi da su rezultati iznenađujuće osvjetlali stijenke WC školjaka, jer je voda u njima u 70 % slučajeva bila čišća od vode koja se nalazila u ledu. Da.

S putovanjem u zemlje poput Njemačke, Nizozemske ili SAD-a, uočit ćemo da se dizajn unutrašnjeg dijela školjke ponešto razlikuje. Razlikujemo europski, njemački i američki tip školjaka, koji svojim dizajnom očituju i kulturološke razlike. U europskom tipu toaletne školjke prednja stijentka je zaobljena dok je bazen s nižom razinom vode u stražnjem dijelu. To omogućuje da nam naši nusprodukti čim prije nestanu s očiju. Potpuna suprotnost tome je njemački tip školjke u kojem je bazen s minimalno vode smješten u prednjem dijelu, dok stražnji dio ima horizontalnu plohu neslužbenog naziva ‘lay and display’, odnosno u prijevodu ‘položi i izloži’. Taj tip školjke je svojevrsna relikvija iz vremena kad je dio osobne higijene i brige za zdravlje bilo svakodnevno proučavanje vlastitog izmeta, ne bi li se kroz te vizualne promjene uočili potencijalni zdravstveni problemi. Treći tip školjaka je razlog zašto samo u američkim filmovima fizički obračuni dvojice muškaraca uvijek završe u WC-u, tako da jedan drugome gurne glavu u školjku dok se ne uguši ili malo opameti. Razina vode u njima daleko je viša nego li u europskim školjkama te je glavna svrha te vode-stajaćice, da odmah izolira sve nusprodukte od čistog zraka i tako spriječi širenje mirisa. I dok europski i njemački tip školjke imaju sisteme ispiranja od njezinog ruba, američki tip koristi sistem usisavanja te time troši i značajne količine vode, čak do 11 litara po ispiranju. Ipak, većina suvremenih europskih vodokotlića danas nudi sistem dualnog ispiranja, odnosno mogućnost odabira cijele ili pola zapremnine vodokotlića.

Kroz 20. stoljeće pojavilo se nekoliko toaletnih ambasadora u područjima umjetnosti, dizajna i arhitekture. Jedan od zagovornika skidanja stigme s toaletne opreme je avantgardni konceptualni umjetnik Marcel Duschamp pokušajem izlaganja pisoara kao fontane, odnosno ready made umjetnosti. Kako su se ljudi sramili WC školjaka u privatnom, tako je bilo i u javnom životu, pa pisoar ipak nije bio izložen na izložbi Društva nezavisnih umjetnika 1917.

Stan Le Corbusiera u Parizu

Le Corbusier je WC školjke smatrao “jednim od najljepših objekata koje je industrija proizvela”. U svojem stanu u Parizu, bidet je smjestio između kupaonice i kreveta, koji je njegova supruga prekrivala kuhinjskim krpama kada bi im došli gosti. U svojim je radovima i knjigama često adresirao WC-e i cijevi kao važan element stanovanja koji nije doživio dovoljan progres. Arhitekti Pierre Chareau i Bernard Bijvoet u svojem remek djelu, kući Maison de Verre u Parizu, bidet su smjestili na pijedestalno mjesto u prostoru, zakriven tek polutransparentnom pregradom. Razlog tome je, vjerojatno, činjenica da je tadašnji vlasnik kuće bio ginekolog-modernist s ordinacijom u kući, no smjelost i transparentnost prostora su teško zamislivi čak i za današnje pojmove (ili pogotovo za današnje pojmove). Moderni arhitekti koristili su toaletne elemente kao sredstvo izazivanja tradicionalnog morala.

Maison de Verre u Parizu

U današnje doba pod koje ubrajamo i proteklih nekoliko desetljeća, nisu se dogodile značajnije promjene u svijetu školjaka, osim eventualno u Japanu u kojem će uskoro biti potrebna vozačka dozvola za odlazak na WC. Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije iz 2017. godine, 2 milijarde (riječima: dvijemilijarde) ljudi na svijetu nema redoviti pristup osnovnom obliku sanitarnih prostorija. Od toga 673 milijuna ljudi bilo koji oblik nužde obavljaju na mjestima poput uličnih kanala, grmlja ili u vodenim površinama. Ako se sjetite Rimljana s početka priče, tersorium s potočićem se više niti ne čini kao tako loša ideja. Istraživanja koja govore o učestalosti pranja ruku, čišćenju školjke nakon korištenja i generalnog održavanja, preopsežna su za mogućnosti ove kolumne. No, za njezin završetak možda je vrijeme da se zapitamo kako možemo unaprijediti jedan od naših najvažnijih komada opreme, osim tako da daska ima soft close.